HPD Malačka

Povijest društva

Jedne siječanjske večeri 1997. godine , nazvao me je stari prijatelj Jozo Grozdanić, da me upita da li bi se prihvatio mjesta predsjednika u planinarskom društvu koje namjeravaju osnovati njih nekoliko meni poznatih sumještana. Iduće nedjelje sam bio na Malačkoj, kod ruševnog doma gdje sam zatekao Jozinog sina Marka i još nekoliko meni do tada nepoznatih osoba. Nakon čišćenja okoliša kojeg su sa velikim žarom nastojali urediti da što ugodnije izgleda, jer naprosto to je mjesto sa kojeg se pruža nezaboravan pogled na srednje dalmatinske otoke, Mosor i Biokovo, naše hrvatske Alpe, te dobro promrzli, 17. siječnja 1997. pripremili smo marendu, koju smo sa velikim guštom i zadovoljstvom nakon učinjenog posla smazali.

Tada nam je naš Marko ponudio osnivački dokument na uvid i listu da upišemo naše osobne podatke kao utemeljitelje Planinarskog društva Malačka, Donja Kaštela. Predložen je i prihvaćen Nebojša Polić za prvog predsjednika, Matko Grozdanić za podpredsjednika, Jadranka Morović za tajnicu i Filip Balić za tajnika. Nakon nekoliko dana bili smo registrirani, te napravili Statut Društva, članske iskaznice te svoj pečat i svoju zastavu sa grbom na koju smo posebno ponosni. Postali smo dio velike planinarske obitelji Kaštela, Dalmacije i Hrvatske.Od tada sam svake nedjelje dolazio na Malačku, radujući se susretu sa drugim planinarima i uživajući u beskrajnim šetnjama planinama Hrvatske. Tako sam postao planinar.

Prva planinarska škola u Kaštelima

U jesen 1997.godine, nekoliko mjeseci nakon osnivanja i nekoliko održanih izleta sa članstvom od 30-tak seniora i 20-tak mlađih planinara, odlučili smo pokrenuti prvu planinarsku školu u Kaštelima. Stupili smo u kontakt s uglednim planinarima i planinarskim instruktorima iz Splita, prof. Sunko, Mužinić Vrsaljko, Božo Sučić i drugima.

Dogovoreno je da se započne sa školom u trajanju od dva mjeseca, svaki tjedan teoretska nastava koja se održavala u školi u Kaštel Novom odnosno svaki vikend praktična nastava u planini. Nakon osiguranja materijalnih uvjeta za pokrivanje troškova predavačima, planinarsku školu završava 27 kandidata, koji završni ispit polažu na padinama Kozjaka. U planinarskom domu u Kaštel Sućurcu dobivamo diplome, gdje smo se nastavili ugodno družiti sa svojim nastavinicima. Nedugo iza nas završavaju planinarsku školu naših dvadesetak juniora među kojima je nekoliko djevojčica iz dječjeg doma iz Kaštel Lukšića.

Iz ovih skupina se kasnije izdvajaju članovi koji postaju speleolozi (Laurić i Puljas), a nekoliko članova završavaju specijalističke tečajeve za markaciju, planinarske vodiče i drugo. Moram konstatirati da tek po završetku odslušanih tečajeva naše društvo u punom smislu postaje planinarsko društvo koje zna koristiti stečena znanja i vještine u planini s ciljem sigurnih i kvalitetnih izleta.U narednom razdoblju organizirano je još nekoliko škola i stručnih tečajeva, što doprinosi kvaliteti društva i njegovom napretku.

Prvi izlet

Dana 2. svibnja 1997. godine u crkvi Kraljice mučenika u župi Radun, Kaštel Stari, obavili smo blagoslov članstva našeg društva i naše zastave. Za taj dan smo najavili svekolikom pučanstvu Kaštela da naše društvo organizira izlet sa polaskom ispred župne crkve u Radunu, te uz pratnju vodiča planinarskim putem kojeg smo za tu prigodu očistili i označili, do našeg doma na Malačkoj. Svim učesnicima i posjetiocima pripremili smo grah sa kobasicama, koji će kasnije postati stalni pratitelj planinarskih domjenaka. Na tom izletu bili su svi naši članovi te mnogi naši sumještani koji su članovi drugih planinarskih društava. Posebno bih naglasio dolazak predsjednika PD Kozjak, gospodina Ante Bašića, te predsjednika PD Ante Bedalov, gospodina Ivu Bedalova. Iznenađenje tog dana bila je grupa šibenskih planinara predvođeni predsjednikom prof. Antom Jurasom, s kojima kasnije postajemo nerazdvojni prijatelji. Dan je bio prekrasan i prvi puta smo se družili sa ostalim planinarima, te osjetili neopisive radosti tog lijepog i korisnog hobija. Nakon nekoliko dana, dojmovi se još nisu ni sredili a već smo upriličili uzvratni izlet na Vrsno, našim dragim šibenčanima. Bilo je zaista lijepih šetnji u okolici a kasnije su uslijedila takmičenja, gdje smo dobili i prve diplome, za osvojena mjesta u povlačenju konopa, pikada i dr.

Naš vrli član Igor Laurić organizira izlet na Brač gdje smo se ulogorili u G. Hum, te sutradan posjetili Vidovu goru sa nezaboravnim spuštanjem preko sipara do Bola. Sljedećeg dana smo posjetili pustinju Blaca, a povratak u Kaštela izveden je po jakom jugu sa jednim ne baš udobnim brodom.

Još jedan izlet će ostati zapamćen, kojega smo povjerili vrlom planinaru gospodinu Pejši iz Kaštel Kambelovca. Tog 2. kolovoza 1997. krenuli smo na izlet na Kozjak iz Kambelovca sa autobusne stanice, zatim preko njihovog doma, protupožarnim putem ušli smo u stijene Kozjaka oko 11 sati. Temperatura je bila iznad 40 stupnjeva. Nastavili smo Pejšinom stazom gdje se pridržavate rukom za sajle ukopane u stijene, a pod vama ambis. Uspijevamo doći do vrha nadomak crkvice sv. Ilije gdje smo svi popadali kao klasje pokošeno od umora. Na tom putu smo imali čitav niz neugodnosti koje su završile sretno.

Frani je pozlilo na pola puta pa su ga Igor i Željko iznijeli na rukama na Kozjak, što je moglo umalo završiti tragično. Za mene je to bio najveći napor u mom životu i tada sam odlučio organizirati planinarsku školu, koja nam je omogućila da potpuno drukčije pristupamo organizaciji izleta.

Sos za Malačku

Dvije godine nakon završetka Domovinskog rata, otužno je izgledala cijela Malačka. Devastiran dom na način da je sve što se moglo odnijeti je odnešeno , sve što se moglo ispilati ispilano. Čim se prođe pola puta od željezničke stanice put Malačke, uz put susrećemo izbačeni otpad, šut, frižidere, špakere i svašta drugog što ne pripada prirodi i tom božanski lijepom prostoru.

Odlučili smo najprije očistiti ispred svoje kuće, našeg doma, od kuda smo iznijeli nekoliko kamiona otpada. Što smo više čistili, sve je izgledalo strašnije. Objekti bez greda i pokrova, a unutrašnjost su okupirali narkomani sa svojim porukama po zidovima, jednom riječju strašno. Tada sam predložio i odlučili smo napraviti prvi performans u cilju slanja snažne poruke svojoj sredini, da Malačku moramo spasiti.

Zamislili smo i ostvarili sljedeće: u prostoriju (restoran) koja je bila potpuno demolirana,Goran Smojver je od ostataka starih dasaka napravio jedan izložak koji asocira na planinarske i izviđačke vatre.

Po išaranim zidovima od spreja koje su narkomani ostavili kao svoje poruke, mi smo zamolili gospodina Pejšu 40-tak najljepših fotografija iz njegove bogate zbirke, koje predstavljaju Kozjak, Kaštela i Malačku, te ih postavili u taj prostor. Htjeli smo pokazati kako čovjek upravlja prostorom po načelu dobra i zla. Cijeli objekt smo zamotali u bijeli najlon da bi se dobio dojam ranjenog objekta iz kojeg krvari sva ljepota našeg kraja. Uz pozvane goste koje smo najavili kroz medije, nastupili su prof.dr. Ivo Babić, prof. Ivna Bučan, prof Tomaš.

Odaziv mještana na ovu akciju je bio iznad svih očekivanja. Predavači su sa južne terase doma održali vrlo zanimljiva i afirmativna predavanja o potrebi da očuvamo taj prostor, a posjetitelji su bili potpuno iznenađeni kada smo ih uveli u prostor gdje se izvodio perfomans. Naše članice su za tu prigodu ispekle fritule i lagane kolače koje smo ponudili svim koji su bili na domu a ujedno smo proslavili Dan državnosti. Danas se pitam da li smo uspjeli u toj namjeri nakon 10 godina. Jesmo. Malačka je ponos Kaštela i središnje mjesto mnogih društvenih, športskih i kulturnih događanja. Zaista sam ponosan na naše društvo i njegov doprinos očuvanju okoliša i doprinos razvoju planinarstva u Kaštelima i Hrvatskoj.